„…Možda ne bi bilo grubo pretjerivanje kada bih napisao da se Car Andronik, još za imperija svojeg strica Cara Severa Iunia oštro protivio „službenoj“ politici prema Parthiji.

Kao accensus pod vlasti A Onerariusa Asteodotha Publia Gaia pratio sam Carsku svitu sa svojim gospodarom po prednjoj Aziji i Siriji, gdje sam prvi puta susreo Uzvišenog Andronika koji je tada obnašao mandat Dux Ripae Eufrata. Kao i sve ličnosti predodređene za uspjeh, Andronik je odisao esencijom koju bi Tacit nazvao Capax Imperii. Dobro se sjećam beskrajnih konzilija u Ephopei, Efezu, Palmyri i Antiohu, za kojih je mladi Andronik svoju uzvišenu publiku držao budnom do jutra vještim argumentacijama o stričevom odnosu prema „Istočnom pitanju“. Usudio bih se čak reći da je njegova intervencija kod cara Severa VII, koja ga je tada gotovo stajala političke karijere, zaslužna za činjenicu da na prijestolju Armenije sada sjedi Khosrov IV, amicus naše Res publicae, a ne njegov brat Thigranes.

Stoga će mi Clio oprostiti ako ovim putem izrazim svoje neslaganje s promišljanjem Stefanosa od Cyzicusa i njegovih Flavijevskih mecena, koji u svojem djelu „De Cycli“ kritizira Cara Andronika i njegovo zanemarivanje Istočnih provincija i klijenata, kao glavni uzrok kompleksne političke situacije u kojoj smo se našli.

Tiborian je nedavno počeo rad na svome djelu „De bellum Mongolicum“, tako da neću ulaziti u kvalitativne ocjene dugotrajnog i iscrpljujećeg graničnog sukoba na Dunavskom limesu. Ali, razlozi za angažiranje Cara Andronika na Sjeveru Carstva nisu u navodnim spletkama generala Aureliana i tzv. Dunavskog kruga, već u ozbiljnoj opasnosti po res publicu. Dokle god je Severitas sjeverne situacije to zahtijevao, Car je služio Narodu, a njegov virtus i disciplina u konačnici su predvladali pred barbarskim hubrisom.

Iako je Caesar Andronicus Iunius Severus Augustus, Pontifex Maximus, Triumphator, Pater Patriae, Mongolicus Maximus,Invictus, Restitutor Orbis, zadnjih deset godina svojeg imperija proveo na Dunavskom limesu, vodeći sedam uspješnih ratova protiv Azijatskog Barbara, bilježenje te vrle epohe prepustit ću uspješnijem Tiborianu.

Svojim perom ću, uz Clijin blagoslov, kao pravi apologet Andronika i njegove baštine pisati o događajima nakon dolaska Carskog parobroda „Armata“ na dokove Aleksandrijskog Antirrhodusa, za svibanjskih ida u prvoj godini devetnaestog stoljeća od osnutka Grada, u vrijeme proslave Andronikove deccanalie…“


- izvadak iz I. kodeksa Amelijanove „De mundum post Alexandream“

Alexandria, 1801. ab urbe condita

Prve zrake sunca počele su obasijavati Alexandrijske kupole; veliki Pharos uvijek je prvi bio poprskan krvlju Sol Invictusa. Pobožni eupatridi i patriciji izlazili su na svoje terase visokih gradskih vila četvrti Brucheum, spuštajući se u punu proskinezu prema istoku. Oni manje pobožni budili su se u mamurluku sinoćnih bakanalija, povraćajući na prikladnim ili neprikladnim mjestima. Na ulicama, uz zidove ograđenih vila, uz jarke i kanale Navaliuma, potleušice četvrti Rhakotis, po svuda su ležali patriciji, plebsi i peregrini, a na svakoga koji je ležao, dvojica su još bila na nogama. Držeći se za ruke, urlajući ulomke Petroniusovog Satyricona, Timoklovog Lebaitona ili daleke istočne mantre, zaljevajući sve to besplatnim razvodnjenim vinom koje je nepresušno „teklo“ iz Carskog Ureda A Rationibusa u Aleksandriji, svi su, čini se, barem na trenutak bili ujedinjeni u orgijastičkoj zabavi u čast Cara Andronika. Od dimnjaka faktorija u četvrti Rhakotis, do kupola Serapheuma i tornjeva Alexandrove Some, posvuda su se dizali oblaci dima s velikih bakrenih lonaca i ražnjeva na kojima se kuhala i pekla besplatna hrana za plebs i istočne peregrine. Careva decannalia pretvorila je Aleksandriju u košnicu ljudstva. Rulja je bila najgušća oko veličanstvene grobnice Alexandra, na sjecištu avenija Ombalos i Cezariana. Činilo se kao da je cijeli svijet nahrupio vidjeti barem tračak imperijalnog veličanstva Cara Andronika.

Golema carska nosila , okružena ceremonijalno, u tuniku odjevenim liktorima , bila su zaustavljena pred Grobnicom. Dok je Ad Admisionibus izricao niz titula koje su krasile Carsko Veličanstvo Rimskog imperija, oči rulje bile su uprte u nosila, kostur kojih je bio od pozlaćenog uzorka papirusovog stabla, a zastori od najfinije grimizne tamilske svile. Zastor se razmaknuo i iz nosila je sišao gospodar Rimskog svijeta koji je porazio Mongolsku neman na sjeveru – moćnik koji će uguštit nemire u Syrii Palestini i dovesti mir na istok Carstva. Golema bijela toga, statusni simbol građanina Rima, sa grimiznim obrubom voluminozno je reagirala na svaki njegov pokret. Digao je desnicu u pozdrav i tisuće su vrištale u ekstazi. Gradski somateiokoi jedva su zadržavali podivljalo ljudstvo koje je bacalo ružine latice i smirnu u smjeru Cara. Andronik se okrenuo prema nosilima i pomogao svojoj sposi Valerii Iunii Flavii i dvjema konkubinama da izađu na toplo jutarnje sunce. Rimska obiteljska čednost za Cara se činila dalekom -ovo je ipak bio Istok. Posljednji koji je izašao iz nosila bio je Carev najmlađi sin, boležljivi Oktavian Aleksander, praćen postarijim sereskim muškarcem, odjevenim u grčku tuniku.

A Memoria Timander pratio je cara u stopu, dok je Andronik liberalno pozdravljao s lijeva i desna, penjući se mramornim stubama prema ulazu u posljednje Alexandrovo počivalište. Na vrhu stuba, pet haruspicesa i Aegyptiarch Imperijalnog kulta čekali su Cara za zagrljaj otvorenih ruku u tamnim, ljubičastim togama. Uz svećenike je stajao niz mladih pripravnika od kojih su trojica držala bijelog aurochsa, okićenog girlandama cvijeća i pozlaćenih rogova. Golema zvijer je crnim očima gledala u Andronika kako joj se približava. Aegyptarch je uz ritualne riječi predao caru bodež, a Andronik ga je, odigravajući svoju ritualnu ulogu, prihvatio. Pripravnici su približili bika caru; Andronik je prešao lijevom rukom po moćnom vratu omamljene zvijeri, a desnu je pripremio za udarac koji nikada nije pogodio svoju metu. Car je u grču na trenutak zateturao i primio se za trbuh, pa pao preko svoje iznenada krvave toge, zadržavši se jedva na dlanovima. Ascilianus i Mammura, pretorijanski prefekti , potrčali su da ga zaštite, ali nijedan udarac nije došao od daleke rulje koja je, izuzev onih dovoljno blizu da vide stravičan prizor, i dalje vrištala. Pred Aleksandrovim Mauzolejem, na treći dan svoje decannalie, Andronik je klečao i povraćao krv.

De fumo in flammam

Shadowself Flammam tonymelo bakho magarac