Kraljevstvo Palmyra

Općenito o Palmyri

Nevjesta pustinje – povijest Palmyre

Palmyra je dobila ime po istoimenom gradu koji je i u 19. st. auc., kao i nekad, zahvaljujući svojim izvorima vode, ostao važan caravanserai trgovcima koji prelaze sirijsku pustinju. Među lokalnom stanovništvu, Palmyra je poznata i po svom semitskom imenu Tadmor ili Tadmur, što znači “grad koji odbija” na amoritskom ili “Nepokorivi grad” na aramejskom.

Iako vječito stoji na razmeđu rimskog i partskog utjecaja, Palmyra je u suštini država grčko-helenističkog kulturnog kruga, te ju je Pompej Magnus s razlogom svrstao u jedan od gradova decapolisa – mediteranskog kulturnog predziđa.

Tradicionalna moć i bogatstvo Palmyre leži u trgovini. Palmyra je sve do kraja 16. st. auc. bila neokrunjena carica puta svile, uz vlastitu flotu koju su palmiranski trgovci održavali u sredozemnom bazenu njihovi trgovinski pothvati su bujali od Bizantiuma do Burdigala – prednosti koju su palmiranski vladari poput Odenathusa I ili Zorobzesta IV iskoristili za dobivanje sve većih koncesija od Rima koje garantiraju palmiransku relativnu neovisnost.

1289. auc. kralj Zorozbest II uzima za ženu sab`ansku princezu Jerdat, te širi svoj utjecaj u nabateanske zemlje na jugu arapskog poluotoka. Na arapskome rogu kralj Septim Zorozbest II gradi faktoriju Koinopolis, koji će se za arascidske trgovinske krize prometnuti u novu žilu kucavicu uz pomoć koje palmiranski trgovci nastavljaju trgovinu s Indijom preko cholanskih trgovaca.

U 14.st.auc. Tadmor proživljava svoje zlatno doba, sam grad Palmyra se višestruko širi i započinje gradnja na mnogim javnim projektima uključujući i proširenje hrama Malakbelu – kuće sunca i vode, vrhovnog božanstva palmiranske trijade.

Krajem 1333.g.auc. za rimskog cara Oktavijana IV uspostavlja se rimski limes duž cijelog eufrata. Financiranje gradnje serije utvrđenih castruma i održavanje njihovih posada dogovorom između Zorozbesta III i Oktavijana IV snositi će Rim i Palmyra zajednički.

Nevolje za Palmyru počinju gradnjom Heropolisko-Clysmanskih kanala za vladavine rimskog cara Gaia Claudia Severa 1593.auc., otvaranjem via maris Cholae kada trgovina sa Indijom biva podijeljena sa Aleksandrijom. Kako bi zadržali konkurentnost, palmiranski vladari grade i željeznicu do Tira u 18. st. auc., ali ti potezi nisu vratili staru trgovinsku premoć.

Slomom Koinonsko-Nervske dinastije koja je ustupila grimiz Junijevcima u Rimu krajem 18.st.auc. i najezdom mongolskih plemena na sjever carstva, Palmyru stavlja u neugodan položaj financijera rimskih ratova na dalekim sjevernim granicama. Uz naznake novih nemira u susjednoj rimskoj provinciji Siriji Palestini, Palmyra se nalazi na granici financijske održivost ukoliko car Andronik nastavi sa visokim stopama ratnog poreza.

Geografija Palmyre

Nemilosrdna sirijska pustinja proteže se duž cijelog teritorija palmiranskog dominija – mjestimice kamenita, uglavnom pješčana pustinja oduvijek za Palmyru predstavlja trojni karakter pogibelji, zaštite i izvora njihovih bogatstava. Izolirana nabatejska i arapska plemena i dalje žive u pustinji kao u drevna vremena, održavajući sa palmiranskim vladarima kordijalne odnose uzajamnog uvažavanja, iako nije rijetkost da se slabije čuvane, te od palmiranskih vladara nesankcionirane karavane nađu opljačkane od plemenskih pljačkaških skupina. Oaze u pustinji su rijetke, ali dobro poznate i čuvane, najveća od kojih je sustav izvora u samoj Palmyri.

Na zapadu zemlje, prema rimskoj provinciji Siriji Palestini se proteže Zenobijina visoravan – ta relativno plodno zemlja je srce palmiranskog stočarstva, a u novije vrijeme otkriveni su izvori prirodnog plina, činjenica koju će poduzetni palmiranski cehovi znati iskoristiti.

Na sjeveru se i sjeveroistoku, uz pritoke Eufrata nalaze plodne ravnice prostora koji se kolektivno naziva Amphispora, te se dijele na gornju(tok Eufrata) i donju(Pritoci Eufrata). Gornje amfisporanske ravnice većinom su izvlaštene za potrebe rimskog limesa, dok su donje amfisporanske ravnice u pola stoljeća postale središte palmiranske poljoprivrede (uzgoj agruma i maslina).

Prema istoku, palmiranski dominij proteže se nizvodno Eufratom do jezera Tehr sve do krajnje istočne točke palmiranske vlasti – grada Zorozbeste ston Ef̱fráti̱. Iako slabo nastanjen (izuzev rimskih limitanei gradova-utvrda), Eufrat je vrlo prometan sve do te točke (i vodom i nasipom), zbog izuzetne industrijsko-trgovačke važnosti Zorozbeste.

Lavovi sunca – državni ustroj

Iako je kraljevska čast nasljedna, te u teoriji apsolutna, palmiranska vlast na početku 19.st.auc. podijeljena je između kraljevske dinastije Aureologa i Antallagí̱ árchontes, vijeća najmoćnijih trgovaca Palmyre, zatim mnogobrojnog trgovinskog plemstva udruženog u često promjenjive saveze, te pojedinih najutjecajnijih Synodiarcha, zaštitnika karavana. Iako palmiranski kraljevi vladaju tipičnim autokratskim stilom istočnih vladara, za kralja koji ne poštuje promjenjive zakone trgovine oduvijek je postojala tanka linija između Lavljeg prijestolja u Mramornom tornju i progonstva u pustinji. Trenutni kralj Palmyre, Septim Odhenatus Aureologus V, ušao je u svoje 65 ljeto i stoji pred Malakbelovim vratima. Stari kralj svojim udovoljavanjem rimskim fiskalnim zahtjevima sve više gubi na popularnosti među cehovima koji smatraju da je cijena palmiranske neovisnosti postala previsoka. Nezadovoljno trgovačko plemstvo okuplja se oko porodice Partemoi nabateanskih korjena, čiji je patrijarh Aurelije Zama najglasniji protivnik politike Odhenatusa V.

Gradovi

Velike trgovačke obitelji

Kraljevstvo Palmyra

De fumo in flammam Shadowself Shadowself