Državno uređenje

“…Uzvišeni joj pomaže prema rubu klisure s koje puca pogled na osvojena polja, gradove i mora. On joj se smiješi poput starog prijatelja šapćući o slavi i bogatstvu, o svijetu koji je postao samo njihov. Ali, dok joj pridržava slomljeno tijelo, nada se da je danas taj dan kada nitko neće podići glas ako je baci niz provaliju…”

- Papinianus maior, “Mortem Republica” – ulomak, 1499. auc.

Uspješno se odupirući svim pokušajima temeljite kodifikacije, ustroj rimske države kompleksna je tema koja je slamala zube mnogim teoretičarima prava i politike. Zbog njegovih konstantnih povijesnih mijena, možda je najbolje prikloniti se mislima Hepetrofosa iz Aureliane Auguste – “Roma est”.

Od svojih davnih dana “čiste” patricijske res publicae, Rim je preživio slatke bolove metamorfoze iz polisa u transkontinentalno carstvo. Ideje o apsolutističkoj vladavini jednog čovjeka, kao žilavi virus s istoka polako se usadio u rimski nobilitet opijen osvajanjem i plijenom. Platforme državne vlasti su kroz sljedećih dvanaest stoljeća postojanja konstantno poprište bitaka rimskih vladajućih struktura. U razdobljima kada se dimovi unutarnjih političkih sukoba raščiste, bez obzira na grimizom odjevenog pobjednika koji iz njih izađe, republičke strukture nekako uvijek ostaju oslabljene. Iako se mnogo puta susrela sa svojom propašću i ukidanjem, te uz svu dramu Latinika Papinijana starijeg s kraja 15.st., rimska republika je preživjela, ili uskrsnula, ako upotrijebimo inauguracijsku rečenicu cara Severa VII“Mater reipublicae resurrexit numquam cedere in cineres tyrannidem iterum”.

Constitutio Iunia

Junijevski ustav, osnovni veliki sporazum između Junijevske dinastije i građanskih skupština, regulirao je stupanje na vlast Cara Severa Iunia (Sever VII) 1767. auc. i okončao je gotovo pola stoljeća nasilnih pobuna diljem carstva. To je bio svojevrsni odgovor na “tiraniju grčkih careva” i jačanje carske institucije koja je obilježila Aureliam epocham. Taj dokument za Rim predstavlja kompromis između “carskih” struktura i republičkog, te rastućeg industrijskog i trgovačkog nobiliteta. Premda uvodi mnoge radikalne promjene u tradicionalno tkivo republike i usvaja mnoge edikte prijašnjih careva, rimskom narodu je predstavljen kao povratak starim republičkim vrijednostima iz zlatnog doba Oktavijana Augusta.

Junijevski ustav sastavljen je od tri dijela – Curia, Comitia Civium i Principis curia et Magistrati.

Curia

Uvođenjem novog ustava Senat je izgubio svoju zakonodavno-savjetodavnu funkciju, a njegova uloga svedena je na sudsku i počasno-proceduralnu. Iako su njegove tradicionalne funkcije savjetovanja magistara, donošenja proračuna, pregovaranja i objave rata prenesene na novoustrojenu Comitiu Civium, senat je postao vrhovno sudsko prizivno tijelo carstva. Senat na posebnoj sjednici inaugurira novog Cara, formalno mu uručujući mandat građanske skupštine. Senat ima pravo direktnog izbora Praetor urbanusa, čiji broj sada doseže 31, te deset Praetor peregrinusa.

Uloga Senatora nakon uvođenja Ustava prolazi kroz polagan proces profesionalizacije. Iako je upis u senatorski red i dalje moguć censusom, senat više nema mogućnost “konzultacija” Censora, stoga je uzdizanje u senatorski status sada u domeni političke volje Comitie civium.

Comitia Civium

Borba za političku kontrolu mladog i rastućeg equisterijanskog staleža obilježila je 18.st., te je kulminirala svrgavanjem Koinonsko-Nervske dinastije i uspostavljanjem novog političkog poretka Rima. Ironija je u tome što su upravo “grčki tirani” zaslužni za golema bogatstva što su ih stekle poduzetne obitelji poput Junijevaca, Flavijevaca, Ascillae, Glabriona, Suebesta i mnogih drugih koji su prednjačili u reformističkoj struji i uzdizanju drevne loze Junijevaca u grimiz. Rezultat te borbe najočitiji je u ograničavanju carske vlasti i uspostavi Građanske skupštine, Comitie Civium – golemog tijela koje u sebi objedinjuje nekadašnju plebejsku, tributsku i centurijsku skupštinu.
U teoriji skupština se sastoji od svih slobodnih građana carstva, ali u praksi funkcionira kao poslaničko tijelo svih rimskih tribusa, koje broji pet stotina poslanika. Peregrinima nije dopušteno sudjelovanje u radu skupštine, osim kao promatračima.

Skupština je vrhovno zakonodavno tijelo Rima s mogućnošću odabira svih izvršnih magistrata izuzev pretora. U teoriji skupština ima pravo “izglasati” imperatora među svojim uglednicima, ali savez Flavijevaca – jedne od trenutno najmoćnijih rimskih obitelji s čak dvadeset i pet predstavnika u skupštini, i carske dinastije Junijevaca preživio je smrt Severa VII, te živi dalje u braku između Valerije Flavii i cara Andronika.

Ostale nadležnosti Comitie civium su donošenje proračuna (Oeconomus consilio) u suradnji s carskim uredom A Rationibusa, uz deliberatio – objave rata i mira, civilna uprava nad nekadašnjim senatorskim provincijama(provinciae proconsularis), te civilno-vojna uprava nad Italijom i Rimom.

Svoje upravne funkcije skupština obavlja preko “konzultacija” izbornih magistara, ali sve češće se pojavljuju i savjeti specijalizirani za pojedina pitanja koji imaju organizacijsko-savjetodavnu ulogu. Primjerice, za Mongolskog rata, skupština je oformila Subitis concilium koji je kroz razdoblje od šest godina bio svojevrstan krizni stožer, okupljen oko konzula Tita Glabrija i kvestora Gaja Flavija. Uz brojne manje savjete, trenutno djeluju pet utjecajnih, stalnijih savjeta unutar Comitie Civium:

Subitis concilium – iako se razmatra o njegovom raspuštanju, i nakon završetka Mongolskog rata “krizni stožer” i dalje djeluje okupljen oko kvestora Lucija Promodsta. Uz koordinaciju s A Rationibusom Klaudijem Vitelijem Drusom, savjet se trenutno bavi mogućim Judejskim ustankom te modernizacijom classis Oriens i istočnih legija – IIII Parthica, II Parthica, XXX Ulpia Victrix, V Macedonica, II Traiana fortis, XXXIII Koino Tempestas pulveris, VII Gemina.

Oeconomos concilium – još jedan savjet financijske prirode. Veliki savjet kvestora osnovni je operativni organ za donošenje rimskog proračuna u suradnji s uredom A Rationibusa.

Concilium Proconsularis – savjet koji skupštini predlaže guvernere provincija u nadležnosti skupštine. Savjetom predsjeda trenutni konzul, Gaj Flavije.

Diplomaticae concilium – veliki savjet zadužen za formiranje vanjske politike, uz koordinaciju s carem. Savjet supštini predlaže diplomatske poslanike i akreditira strane diplomate. U sklopu diplomatskog savjeta djeluje nekoliko manjih savjeta formiranih za rješavanje problematike vezane uz trgovinske partnere, klijente i hostese carstva. Savjetom predsjeda trenutni konzul, Gaj Flavije.

Industrialem et Ager publicum reformationem concilium – uz ekonomski i prokonzularni, ovaj savjet postoji u proširenom ili suženom članstvu od samog osnivanja Comitie Civium. Obično mu predsjeda konzul ili kvestor, a bavi se škakljivim pitanjem agrarne reforme i industrijalizacije kapitalne proizvodnje – gorućih problema rimske privredne sfere. Savjetom trenutno predsjeda kvestor Julijan Apinijan.

Principis curia et Magistri

Principis curia

Imperator Augustus

U 19.st. auc. car je zapravo povlašteni republički magister, consul , te je inauguriran na posebnoj sjednici Senata. Iako se otvorila mogućnost da carska funkcija ne bude nasljedna, niti Senat ni Comitia civium nisu se protivili uzdizanju Andronika u grimiz nakon smrti Severa VII. Constitutio Iunia ogoljava institut cara do dvije tradicionalne osnovice iz kojih je i razvijen – potestas tribunicia i imperium proconsulare. “Svetost” careve osobe za života karakteristika je vladavine careva od 15-18st. Junijevski ustav polazi od shvaćanja tradicionalnih vrijednosti imperijalnog kulta, a to je posvećivanje i štovanje cara nakon smrti.

Potestas tribunicia daje caru moći veta nad odlukama Senata i ostalih republičkih magistrata, te određenu civilnu vlast nad državom.

Imperium proconsulare, konzularne moći, okupljene su u carevoj poziciji konzula. Njihov sadržaj je primarno vojnog karaktera, ali i upravnog glede određenih provincija i gradova (poput Aleksandrije), te sudskog u okupiranim područjima ili kolonijama.

Potestas edictum jest novitet pridodan Junijevskim ustavom, a regulira pravni položaj carevih uredbi, kako bi se ograničilo “paralelno zakonodavstvo”.

Curia Augusta

Careva kurija mozak je njegove vlasti nad res publicom. Golemi carski aparat rasprostranjen je diljem gradova carstva i dalekih kolonija. Carska kurija danas tvori veliki ostatak iz doba “dominata” grčkih careva, koje čak i većina zagriženih republikanaca smatra kao nužnost za funkcioniranje rimskog imperija. Carska kurija odgovorna je isključivo caru, koji u teoriji službenike može smjenjivati i imenovati po volji. U šumi birokracije Curie, relativno jasno možemo razlikovati dvije poluge koje preslikavaju carevu vlast – vojna i civilna.

Civilne funkcije

A Onerarius – carski službenik zadužen za javne puteve, željeznice i carske telegrafe, cursus publicum maior.

A Rationibus – carski službenik zadužen za upravljanje carevim fiscusom – skupljanjem prihoda i raspodjelom izdataka. Junijevski ustav određuje da car određuje visinu poreza u “senatskim” provincijama u dogovoru sa Comitia Civitatis.

Praefectus praetorio – tradicionalno moćan službenik nadležan za vrhovnu carsku civilnu vlast nad jednom od šest prefektura: Orientis, Illyricum, Galliarum, Italia, Africa, Germania. Nakon Junijevskog ustava gubi funkciju, ali se održava kao Concilium praefectus praetorio, carev Pretorijanski savjet za formiranje politike u carskim provincijama, kolonijama i gradovima. Savjetom pretorijanskih prefekta predsjeda Princeps Praefecti Praetorio koji je svojevrsni prefekt bez portfelja, u pravilu biran među pretorijanskim prefektima.

Praefectus Aegypti – guverner carske provincije Egipat. Poseban položaj Egipta kao careve osobne domene izražen je kroz mogućnost postavljanja ovog guvernera sui generis. Egipatski prefekt ima potpunu sudsku i upravnu moć unutar granica Egipta koju obavlja u ime cara, uz mandat od jedne do pet godina. Direktno su mu podređeni prefekti Alexandrije, Memphisa, Hieropolisa i Ptolemaisa.

Praefectus alveo – Prestižan položaj upravitelja Hieropolisko-Clysmanskih kanala, car često daje ovaj mandat prefektu Hieropolisa.

Procurator Provincia – guverner carske provincije, obično obavlja vlast uz pomoć nekoliko gradskih prefekata.

Ab admisionibus – (carska osoba) službenik zadužen za protokol primanja u carsku prisutnost.

A Memoria – (carska osoba) službenik zadužen za bilježenje svih bitnih činjenica o osobama koje će stupiti u carsku prisutnost.

Vojne funkcije

Tradicionalno, još od doba Oktavijana, car je vrhovni zapovjednik rimskih legija i podređenih saveznika zbog svoje maior potestas nad ko-konzulom. Junijevski ustav priznaje Carevu vlast nad svim legijama i cohortes urbannae carskih provincija i gradova, te dopušta caru da formira stalnu hijerarhijsku strukturu nad tim formacijama.

Praefectus classis – Zapovjednik jedne od šest reformiranih flota:classis Oriens, Rubris, Occidens, Germanica, Pontis, Atlantiae.

Dux ripae Euphraten – Zapovjednik svih limitanei (granične postojbe) garnizona na Eufratu.

Dux ripae Dunvius et Viadua – Zapovjednik svih limitanei garnizona na Dunavu i Viaduni.

Magister Militium – Zapovjednik jedne od pet vojnih uprava Orientis, Illyricum, Galliarum, Africa, Germania; obavlja vojnu vlast nad nekadašnjim carskim upravnim područjima. Svaki od zapovjednika zapovijeda nekoliko legija, ali legijski legati formalno primaju naredbe i plaću direktno od cara.

Praefectus Augusta – Vojno-civilni guverner prekomorskih kolonija u zaljevu Augusta media maior.

Magistri

Consul

Institucija konzula, iako oslabljena u usporedbi s danima Rane republike, uskrsnula je kao obnovljena izborna magistratura. Obnašanje konzularne časti nakon dugo vremena nije više samo stepenica na “cursus honorumu”, rezervirana za careve nećake ili omiljenog konja. Junijevski ustav – rezultat duge borbe za ograničenje Carske vlasti, donekle je vratio dignitet toj drevnoj republičkoj časti.

Konzula biraju svi slobodni rimski građani na razdoblje od četiri godine; četverostruko duže trajanje mandata opravdano je potrebama kompleksnije administracije i stvaranja izvršne protuteže carskoj funkciji. Junijevski ustav potvrđuje poziciju inauguriranog cara kao doživotnog konzula s diktatorskim moćima, te maior potestas nad izbornim ko-konzulom, što izbornog konzula naizgled a priori stavlja u nepovoljniji položaj. Ipak, carev imperio u odnosu na konzula stavljen je u jednaku poziciju obzirom na prostornu podjelu – konzul ima jednak imperio kao i car u prokonzularnim provincijama, te svojim pravom veta može štititi povrijeđene interese (npr. veto konzula Tarencija Glabrija 1777. glede premještaja korintskih tvorničkih radnika). Drugi institut koji donekle funkcionalno ograničava carevu vlast jest deliberatio – rasprava pred skupštinom glede pitanja vanjske politike koju može pokrenuti konzul.

Civilne funkcije

Konzul ima pravo uložiti veto na odluke kvestora i prokonzularnih guvernera glede provođenja financijske politike izglasane u skupštini, te civilne uprave u prokonzularnim provincijama. Konzul također predsjeda Comitiom civium za trajanja svog mandata, te ima pravo osnovati savjete za bavljenje pojedinim pitanjima. Upravlja Italijom svim ovlastima prokonzularnog guverenera, te ima pravo imenovati Praefectus urbanesa Rima, civilno-vojnog upravitelja grada u vlastitoj odsutnosti.

Da bi mogao obavljati svoje civilne funkcije, konzul ima pravo oformiti Consulari administrationis, ured koji će olakšati logističke napore uprave diljem prokonzularnih provincija.

Vojne funkcije

Konzulove vojne funkcije nakon gotovo dvanaest stoljeća ponovno su djelomično obnovljene u njegovoj poziciji vrhovnog zapovjednika novooformljene “talijanske” legije – Legio XXXV Roma fidelis victrix. Iako legija ima simboličan značaj, te car daje zapovjednički mandat konzulu u trenutku inauguracijske sesije senata, legija je trenutno najopremljenija vojna jedinica carstva, s punom spremom u ljudstvu i najnovijim naoružanjem. Konzul Tit Glabrijo je u ranim stadijima Mongolskog rata, poslije deliberatia, poveo osobno na dunavski limes dva legijska vexillatia artiljerije kao potporu legiji XXIX Philippi Germania invicta nikifóros (bitka kod Brigetiuma, 1791.).

Ostale vojne ovlasti čine pravo na davanje mandata za osnivanje gradskih kohorti u prokonzularnim provincijama. Konzul svoje vojne ovlasti može izvršavati osobno ili imenovanjem praefectus urbanae.

Praetor

Praetor je jedini magistrat kojega senat bira direktnim izborom na mandat od pet godina. Iako institucija praetora i dalje objedinjuje mnoge carinske i trgovniske funkcije, njegova primarna nadležnost je sudska – u svim djelovima rimskog dominija izuzev Aegyptusa, kolonija i okupiranih područja.

Praetorov imperium glede suđenja sada se manifestira u donekle objedinjenoj funkciji standi in iudicio. On svojim odlukama u prvostupanjskim postupcima može de facto pružati ili uskraćivati pravnu zaštitu uz ili mimo ius civile. Jedan tipičan proces tako je podijeljen u dvije faze. U prvoj fazi ogleda se u zahtjevu stranaka pred praetorom kako bi praetor odobrio suđenje, a u drugoj fazi standi in praetura. O odobrenom zahtjevu odlučuje praetura – teritorijalna sudbena vijeća (5 članova, moguće ih je ustrojiti više, specijaliziranih za pojedine tipove predmeta) koja pomažu praetoru, uvažavajući njegove consulte, ali odgovorna su direktno senatu (koji bira njihove članove).

Praetori se djele na gradske ( urbanes ) i peregrinske ( peregrinae ).

Praetor urbanus

Junijevski ustav nastavlja u tradiciji carskih sudišta te određuje 31 gradsku praeturu diljem rimskog dominija, svaku od kojih konzultira “upareni” gradski praetor. Gradskom praetoru ili njegovom izabranom pomoćniku ( propraetor ) slobodni građani dolaze s pritužbama koje variraju od utvrđenja vlasništva do ubojstva. Gradski praetor ima pravo uložiti veto na odluke svih nižih magistrata (quaestora, aedila, censora) i peregrinskog praetora nad kojim ima maior potestas.

Praetor peregrinus

Rim se još za doba stare republike susretao s mnoštvom stranih trgovaca koji su se često trajno naseljavali u gradovima. Kako bi se omogućila pravna zaštita osobama bez rimskog građanskog prava i regulirala trgovina s građanima i kviritskim vlasnicima, ustrojen je poseban peregrinski praetor. Institucija je osvježena Junijevskim ustavom, te joj je vraćena tradicionalna funkcija “suca za strance”, koja je bila uzurpirana od carske Curia Telonaia.
Kako peregrinski praetor nije vezan odredbama ius civile, u deset novoustrojenih peregrinskih praetura pravnici predviđaju razna kreativna rješenja za brzomijenjajuće uvjete međunarodnog trgovinskog prometa.

Quaestor

Quaestura je još jedna “uskrsla” izborna magistratura. Petnaest quaestora bavi se pitanjima financijske politike građanske skupštine koja im povjerava mandat u trajanju od tri godine. Iako koordiniranje pojedinih industrijsko-fiskalnih zahvata kvestor može obavljati sam ili u koordinaciji s drugim kvestorima, važnija fiskalna pitanja kvestori često moraju rješavati u koordinaciji s carskim uredom A Rationibusa. Rad questora (koji su često rasuti u nekoliko skupštinskih savjeta, te vođeni vlastitim oprečnim interesima) kontroliran je međusobnim pravom veta. Ipak, quaestori su od samog donošenja Junijevskog ustava vrlo rijetko koristili to pravo kako bi ukinuli odluku kolege, te je kontrolni mehanizam de facto ležao na pravu veta konzula ili tribuna, te rjeđe Cara.

Aedile

U kasnom razdoblju carske samovolje Koinonsko-Nervske dinastije najveći gradski prosvijedi u Rimu, Namnetumu, Antijohu, Efezu i Byzantiumu zbili su se upravo zbog visokih stopa gradskog kriminaliteta. Rastući equisterijanski sloj zahtjevao je neovisnu službu koja bi vratila sigurnost na njihove ulice. Car Semispargus II, posljednji Koinon, ustrojio je u tu svrhu Vigiliu noctu koja je raspuštena ubrzo nakon njegova pada. Junijevski ustav pozabavio se tim gorućim problemom, te u tu svrhu predvidio povratak Aedile – izbornog magistrata kojega bira građanska skupština na mandat od jedne do pet godina.

Trenutno je oko šezdesetak aedila rasutih diljem rimskog dominija na specifičnim zadacima. Razlog tomu jest teritorijalna neodređenost nadležnosti pojedinog aedile, jer se mandat comitie civium veže uz specifični zadatak koji može varirati od istrebljenja kriminalnog klana pojedinog grada do uhićenja određene osobe. U obavljanju svojih dužnosti, aedile surađuju s gradskom vigiliom ili cohortes urbanae. Aedile mogu birati zamjenike, proaedile koji im pomažu u obavljanju mandata.

Censor

Neprepoznatljiv u usporedbi s časnom funkcijom stare res publicae, danas je censor, kao i aedile, specijalna magistratura gdje skupština dodjeljuje mandat za pojedini zadatak u trajanju od jedne do tri godine. Pojedini mandati censora variraju od popisa stanovništva i utvrđivanja imovinskog stanja do provođenja mobilizacije.

Izuzetak od “specijalno-mandatnih” cenzora je Censor lustrorum koji se bira na razdoblje od pet godina. U njemu je sadržana jedina tradicionalno-cenzorska ovlast iz dana stare republike – uklanjanje iz, ili uzdizanje u viši stalež za to kvalificiranih osoba.

Tribunus plebis

Institucija plebejskog tribuna kao magistrature uspjela se održati od 3st. auc kada je i osnovana. Trenutno predstavlja jedinu magistraturu koja ima pravo veta da se odupre carskom imperiumu. Plebejski tribun se bira na razdoblje od pet godina, te se u pravilu određuje za “nadzor” nad određenim carskim uredom. Tribun ima pravo veta na carske edikte ili odluke njegovih službenika, te odluke bilo kojeg drugog republičkog magistrata (osim drugog tribuna).

Od donošenja Junijevskog ustava, tribunski veto iskorišten je mnogo puta za odluke od male lokalne važnosti (uglavnom zabrane gradnje ovlaštene od strane quaestora). Samo je veto Gaja Priska protiv odluke Praefectusa Auguste o cjeniku željeza i kukuruza kolonije Auguste Caele 1778. predstavljao korištenje ovlasti suprotstavljanja caru.

Državno uređenje

De fumo in flammam Shadowself Shadowself